Mobbing (work abuse, employee abuse) je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Zlostavljana je osoba bespomoćna, u nemogućnosti je da se obrani. Takve se aktivnosti odvijaju najmanje jednom tjedno, tijekom najmanje šest mjeseci.
Povijest mobbinga

 

 

Sustavno proučavanje mobbing-ponašanja počelo je prije 20-ak godina (1980-ih, Heinz Leymann). Naziv je stvoren od engleskoga glagola to mob, što znači nasrnuti u masi, bučno navaliti na nekoga, i imenice "mob" koja znači rulja, gomila, puk, svjetina, ološ, a skovan je prema istraživanjima Konrada Lorenza koji je opisao ponašanje nekih životinja koje se udruže protiv jednog člana, napadaju ga i istjeruju iz zajednice, ponekad ga dovode i do smrti.
U engleskom govornom području često se koristi i izraz bulling koji se odnosi uglavnom na slično nasilje u školi.

Prema istraživanjima 55% je okomiti, 45% vodoravni mobbing. Okomiti mobbing događa se kada pretpostavljeni zlostavlja jednog podređenog radnika; ili jednog po jednog dok ne uništi cijelu skupinu (zato se još naziva i bossing) ili kada jedna skupina radnika zlostavlja pretpostavljenog (što se događa u 5% slučajeva). Horizontalni mobbing odvija se između radnika na jednakom položaju u hijerarhijskoj ljestvici.

 

I. faza:
kao potencijalna osnova mobbinga pojavljuje se neriješen konflikt među suradnicima, koji u konačnici rezultira poremećajem u međuljudskim odnosima.
Izvorni se sukob ubrzo zaboravlja, a zaostale agresivne težnje usmjeravaju se prema odabranoj osobi.

 

II. faza:
potisnuta agresija eskalira u psihoteror. U vrtlogu spletki, poniženja, prijetnji i psihičkog zlostavljanja i mučenja žrtva gubi svoje profesionalno i ljudsko dostojanstvo i počinje se osjećati i postaje manje vrijednim subjektom koji u svojem radnom okruženju gubi ugled, potporu, pravo glasa...

 

III. faza:
već obilježena i permanentno zlostavljana osoba postaje "vrećom za udarce", "dežurnim krivcem" za sve propuste i neuspjehe kolektiva.

 

IV. faza:
karakteristična je po očajničkoj "borbi za opstanak" žrtve, kod koje se tada pojavljuje sindrom izgaranja na poslu, tj. kronični sindrom umora (burn-out ), psihosomatski ili depresivni poremećaji

 

V. faza:
uglavnom nakon višegodišnjeg teroriziranja, žrtve obolijevaju od kroničnih bolesti i poremećaja, napuštaju posao ili posežu za suicidalnim izlazom.
Posljedice mobbinga na radnom mjestu

 

 

Smanjenje učinkovitosti, ometanje napredovanja, učestali izostanci s posla, bolovanja (bijeg u bolest) napuštanje radnog mjesta, dobivanje otkaza.

- fizički poremećaji:
Kronični umor, probavne smetnje, prekomjerna tjelesna težina ili mršavljenje, nesanica, različiti bolni sindromi, smanjen imunitet, povećana potreba za alkoholom, sedativima, cigaretama i dr.

- emocionalni poremećaji:
Depresija, burn-out sindrom, emocionalna praznina, osjećaj gubitka životnog smisla, anksioznost, gubitak motivacije i entuzijazma, apatija ili hipomanija, poremećaj prilagodbe i dr.

- bihevioralni simptomi:
Iritabilnost, projektivnost, nekritično rizično ponašanje,gubitak koncentracije, zaboravnost, eksplozivnost, grubost, pretjerana osjetljivost na vanjske stimuluse, bezosjećajnost, rigidnost, stalna okupiranost poslom, obiteljski problemi, razvod braka, suicidi i dr.

Burn out je progresivni gubitak idealizma, energije i smislenosti vlastitog rada koji doživljavaju ljudi u pomažućim profesijama kao rezultat frustracija i stresa na poslu. Izgaranje na poslu nije isto što i umor. Umor ne uključuje promjene stavova prema poslu i ponašanje prema klijentima. Izgaranje se također povezuje s mnogim negativnim emocijama, npr. depresijom, nedostatkom snage, nezadovoljstvom, strahom, neodgovarajućom kvalitetom života i beznađem, gubitkom samopouzdanja, nemogućnosti prosudbe i donošenja odluka; emocionalnom iscrpljenošću, osjećajem nemogućnosti vladanja emocijama zbog stalne i dugotrajne izloženosti stresnim situacijama, depersonalizacijom - patološki promijenjenim doživljajem osobnog identiteta.

Najčešće su mobberi osobe s poremećajem ličnosti.

To su manje sposobne, ali moćne osobe bez kapaciteta za ljubav, radost, igru, kreativnost, davanje i dijeljenje. A njima se lako pridružuju slabi drugi u strahu da ne postanu žrtve, identificiraju se s agresorom, odnosno staju na njegovu stranu. mobbingom prikrivaju nemoć u nekoj drugoj sferi svojeg života (najčešće privatnog, tj. u braku ili obitelji), formirajući oko sebe grupu u kojoj dokazuju svoju moć i važnost na račun žrtve. Često se zlostavljači zapravo osjećaju inferiorno (iza svake prepotencije stoji neka impotencija).Na taj način osiguravaju si dominantniju poziciju ili miču onoga koji im stoji na putu uspjeha. Nerijetko to čine iz osobnog straha da neće biti cijenjeni ili da će sami postati nečijom žrtvom. Neki zlostavljači to rade svjesno, s namjerom da naškode drugome ili da ga prisile da napusti radnu sredinu. To čine kada se, npr., osjećaju ugroženo (npr. zbog karijere). Ili u situacijama kada postoji npr. višak radne snage, pa uprava poduzme načine kako bi se riješila radnika (npr. odredi im radna mjesta daleko od doma, a ne plaća putne troškove).. No često mobbing-ponašanje započinje nesvjesno (npr. grube ili vulgarne šale koje vrijeđaju žrtvu), jer NE ZNAJU DRUKČIJE ponašanje. U teškim vremenima nekih organizacija " žrtveno janje " izabire se zbog unutrašnjih problema i napetosti, pa na njemu svi sami sebi.